Različite profesije zahtijevaju različiti stupanj emocionalne inteligencije. Primjerice, ne postoji ista potreba za emocionalnom inteligencijom kod profesora i kod računovođe. Karakteristike profesorskog posla su takve da viša razina emocionalne inteligencije može doprinijeti većoj uspješnosti obavljanja posla nego što je to slučaj kod računovođe. Da bi objasnili razinu emocionalne inteligencije koja je potrebna kod različitih zanimanja, stručnjaci su ih razvrstali u tri skupine. Prva skupina se sastoji od profesija koje zahtijevaju iznimno visoku razinu EQ-a. Tu skupinu čine umjetnici, marketinški stručnjaci, socijalni radnici, djelatnici u osiguravajućim društvima i dr. Od ljudi tih profesija se zahtijeva da uspješno prepoznaju tuđe i dobro upravljaju svojim emocijama. U drugoj skupini se nalaze profesije koje zahtijevaju nešto nižu, ali još uvijek visoku razinu EQ-a: učitelji/profesori, turistički djelatnici, menadžeri, poduzetnici, policija, politika, zakonodavstvo. Učiteljska profesija, naročito profesija sveučilišnog profesora, zahtijeva visoku razinu emocionalnih sposobnosti kao što su razumijevanje, fleksibilnost, otvorenost i spremnost na nove ideje, kreativnost. Profesije u trećoj skupini nužno ne zahtijevaju visoku razinu EQ-a. Drugim riječima, dovoljna je prosječna razina EQ-a da bi se uspješno bavilo tim profesijama. Područje informacijske tehnologije zahtijeva posvećenost poslu i individualni pristup na radnom mjestu. Slično je u medicini, bankarstvu, inženjerstvu i računovodstvenoj profesiji.
Visoki ili niski EQ ne moraju jednoznačno biti indikatori dobrog ili lošeg u profesiji. Emocionalne sposobnosti je potrebno uskladiti i s drugim sposobnostima koje su važne u određenoj profesiji, ali isto tako je važno naglasiti da kod profesija koje zahtijevaju prosječnu razinu EQ-a, visoki EQ predstavlja prednost.
Objavljeno u Regionalni Tjednik