Pogreške u odlučivanju najčešće nastaju u uvjetima nesigurnosti i rizika, zbog nedovoljno vremena i premalo informacija za donošenje odluke. Pogreške mogu nastati i zbog utjecaja emocija na odlučivanje, odlučivanja na temelju osobnih preferencija, izbjegavanja odgovornosti, prevelike autoritativnosti te lošeg upravljanja informacijama. Jedna od najčešćih pogrešaka nastaje upravo zbog utjecaja socijalnih činitelja kao što su želja da se sačuva ili poboljša imidž i percipirani "identitet" menadžera u očima drugih te steknu moć i materijalna dobra. Top-menadžeri, koji su izgradili natprosječan imidž ponekad se izlažu pogreškama zbog pritiska održivosti uspjeha, te se upuštaju u visoko rizične odluke ili s druge strane, izbjegavaju odgovornost i “skrivaju smeće pod tepih”. Fenomen „skrivanja smeća pod tepih“ opasniji je od same greške u odlučivanju jer predstavlja inzistiranje donositelja odluke na skrivanju postojeće situacije i nastalog problema iz straha od gubitka svojeg ugleda i položaja u organizaciji i društvu. Da ne bi fenomen „skrivanja smeća pod tepih“ bio jednodimenzionalan, potrebno mu je dodati i drugu dimenziju, naime ne treba zanemariti vezu između sakrivanja problema i korupcije. Najpoznatiji i najdrastičniji primjer u korporativnoj korupciji je primjer američkog energetskog diva Enrona koji je tijekom 2000. godine prijavio zaradu od preko 100 milijardi dolara, a samo godinu dana kasnije bankrotirao. Kako je to moguće? Enron je svoje gubitke prikrivao tako što ih nije upisivao u svoje bilance, nego ih je ubacivao u lanac partnerskih filijala, te ih na taj način skrivao od ulagača. Glavni direktori Enrona kasnije su osuđeni zbog prikrivanja stotine milijuna dolara financijskih obveza firme. Slučaj Enron poznat je kao najveći bankrot u povijesti SAD-a. Bankrot je koštao dioničare desetine milijardi dolara, a bez posla je ostalo više tisuća zaposlenika.

Objavljeno u Regionalni Tjednik