Daniel Goleman, nekadašnji profesor psihologije na sveučilištu Harvard i znanstveni dopisnik New York Times-a, najviše je zaslužan za popularizaciju emocionalne inteligencije. On je proširio značenje termina emocionalne inteligencije izvan njegovog originalnog značenja i definirao je kao: poznavanje vlastitih emocija, upravljanje emocijama, samomotiviranje, „čitanje“ emocija kod drugih i snalaženje u međuljudskim odnosima. U svoj model emocionalne inteligencije također je uključio i optimizam, motivaciju te socijalne i komunikacijske vještine pojedinca. 1995. godine objavio je knjigu pod nazivom Emocionalna inteligencija: zašto može biti važnija od kvocijenta inteligencije, koja je te iste godine bila najprodavanija knjiga u SAD. U toj knjizi predstavio je novi model emocionalne inteligencije kojeg znanstveni krugovi nisu prihvatili s odobravanjem. Jedna od najosporavanijih tvrdnji Golemanovog modela je kako je kvocijent inteligencije (IQ) zaslužan samo 20 % za uspjeh u životu, dok se ostatak pripisuje utjecaju emocionalne inteligencije. Goleman naglašava kako osobe s visokim IQ-om nisu uvijek uspješne u realnim životnim situacijama, ukoliko se uspjeh mjeri visinom osobnog dohotka, produktivnošću i statusom u struci, kao i srećom u životu i zadovoljstvom u međuljudskim odnosima. On smatra da je puno više trenutaka u životu u kojima je važnija emocionalna inteligencija kako bi čovjek unatoč poteškoćama i frustracijama skupio snage da se ponovo motivira i da zahvaljujući uspješnom upravljanju svojim emocijama zadrži sposobnost racionalnog razmišljanja i odlučivanja. Ove sposobnosti Goleman svrstava pod pojam emocionalno inteligentnog ponašanja i tvrdi da su za uspjeh u životu važnije od samog IQ-a.

Objavljeno u Regionalni Tjednik