Emocionalna inteligencija kao predmet proučavanja pojavljuje se tek početkom devedesetih godina 20. stoljeća. S razvojem emocionalne inteligencije, dolazi se do saznanja da je uspjeh zaposlenika, a posebice menadžera određen ne samo konkretnom inteligencijom (IQ-om-kvocijentom inteligencije), već i vrlo važnom emocionalnom inteligencijom, te da o njihovim emocionalnim sposobnostima ovisi kako će se oni nositi s frustracijama, različitim raspoloženjima i kakvi će biti u interakciji s drugima. Najveća primjedba na emocionalnu inteligenciju bila je spajanje dvaju dotad isključivih pojmova - inteligencije i emocija. Emocije su oduvijek bile promatrane isključivo kao nešto što onemogućuje racionalno razmišljanje. No, brojna istraživanja su dokazala da emocije, ako se njima kvalitetno upravlja, mogu pospješiti racionalno razmišljanje, donošenje odluka i ponašanje menadžera.

Kada kažemo za nekog da je emocionalno inteligentan? Kada ima sposobnost da razumije i upravlja svojim emocionalnim reakcijama kao i da se prilagođava i reagira na tuđe. Emocionalno inteligentan menadžer, „intelektualno“ će upravljati svojim emocijama u poslovanju i u skladu s tim će bolje apsorbirati informacije, biti kreativniji i uspješnije rješavati probleme. Emocionalno inteligentni ljudi su više svjesni svojih prednosti i ograničenja, i zbog toga zrače samopouzdanjem, optimizmom, fleksibilnošću, te su bolje otvoreni za prihvaćanje novih ideja. Viši nivo emocionalne inteligencije dovodi i do stvaranja pozitivnih međuljudskih odnosa. Menadžeri koriste svoju karizmu da bi inspirirali druge, potaknuli kooperaciju, entuzijazam i povjerenje kod zaposlenika. Nasuprot tome, niži nivo emocionalne inteligencije dovodi do negativnih reakcija u obliku poslovne nesigurnosti, suočavanja sa stresom i loših međuljudskih odnosa.

Objavljeno u Regionalni Tjednik