Kod delegiranja odgovornosti, jedna od najvažnijih osobina koju menadžer mora imati je sposobnost da prihvati tuđe ideje i da bude spreman na prepuštanje zadataka. Menadžeri na visokim pozicijama koji ustraju na tome da potvrde svaku nabavu ili odobre zapošljavanje svakog zaposlenika, oduzimaju si vrijeme za donošenje puno važnijih strateških odluka. Prema zakonu menadžerske komparativne prednosti, menadžeri će povećati svoje doprinose kompaniji ako se usredotoče na one zadatke koji najviše pridonose ciljevima kompanije, a dodijele podređenima druge zadatke, usprkos tome što bi ih sami mogli obaviti bolje. Prihvaćanje mogućih pogrešaka od strane nadređenih također je važno kod delegiranja odgovornosti. Odgovorni menadžer ne smije dopustiti podređenome da učini pogrešku koja bi ugrozila kompaniju ili položaj zaposlenika, međutim neprekidno provjeravanje zaposlenika kako on ne bi pogriješio opet ne vodi uspješnom delegiranju. Podređeni će pogriješiti, ali se troškovi takvih pogrešaka mogu smatrati investicijom u njegov razvitak. Naravno ukoliko pogreške nisu učestale i nastale iz neposlušnosti podređenoga. Nadređeni treba vjerovati u svoje podređene i obrnuto. Stvar uzajamnog povjerenje važna je za uspješno delegiranje. Nadređeni ponekad smatra da ne može delegirati odgovornost na svoje podređene jer nisu spremni, međutim tada je potrebno raditi na njihovu usavršavanju kako bi mogli u trenutku spremnosti preuzeti odgovornost za donošenje odluka. Problem je kada nadređeni ne vjeruju svojim podređenima jer se ne žele odreći svojih ovlasti, osjećaju se ugroženi upjesima podređenih ili ne znaju uspostaviti kontrolu radi osiguranja pravilnoga korištenja ovlasti. Uspostavljanje kontrole od strane nadređenog treba obuhvatiti ciljeve, politiku i planove poduzeća kao temeljne standarde za ocjenjivanje aktivnosti podređenih. Nespremnost nadređenog da delegira najčešće proizlazi iz njegova neadekvatnog planiranja i straha da će izgubiti kontrolu.

Objavljeno u Regionalni Tjednik